Servis

Lakiranje je osjetljiv posao na kojem se i najmanja pogreška odmah vidi

Ne valja štedjeti kada je lakiranje u pitanju jer ništa ne utječe na vrijednost vozila kao loše odrađen lakirerski popravak

Branimir Tomurad | 3.1.2017.

Oštećenja na automobilu je nemoguće izbjeći. Udarci vrata drugih automobila na parkiralištima, kriva procjena kod parkiranja i mali sudari najčešći su scenariji nakon kojih valja limarski popraviti i lakirati auto. lakiranje automobila izuzetno je osjetljiv posao i „fušarenje“ se odmah vidi. Ništa ne utječe tako negativno na vrijednost automobila kao loše izveden lakirerski posao. Stoga, umjesto da se vodite najpovoljnijom ponudom, radije pitajte za kvalitetu.

Tvornička debljina laka modernog automobila kreće se od 60 do 140 mikrona. Lakirer mora biti izuzetno vješt da to postigne, a najčešće posao odradi do debljine od 300 mikrona što se može tolerirati. Sve preko toga smatra se predebelim nanosom. Iskusno oko odmah vidi da je dio bio lakiran, dok onim neiskusnima to promakne. Zato je prosječnom vozaču najvažnije ili otići renomiranom lakireru, ili nakon lakiranja povesti nekoga tko se stvarno dobro razumije u taj posao kako bi se prekontrolirala kvaliteta posla. Jasno, ova prva opcija puno je bolja i iza nje stoji neko realno jamstvo kvalitete.

Ako ste auto samo zagrebali, a niste oštetili lim, lakirerski posao počinje brušenjem grubim brusnim papirom, a postupno se prelazi na sve blaži te eventualno na ručno mokro brušenje koje je završni stadij pripreme. Slijedi smještaj vozila u komoru, grijanje jedno kratko vrijeme i naposljetku naošenje baznog te završnog laka. Lakiranje se obavlja u 4 sloja, no neke kompliciranije boje s efektima lakiraju se i u sedam slojeva. Jasno, cijena lakiranja uvelike ovisi o tome.

Ukoliko postoje udubljenja na limu, i ukoliko ih limar fizički više ne može bolje sanirati (a dio se ne mijenja cijeli), lakireri se koriste kitom kako bi zagladili takve površine. To produljuje postupak lakiranja jer se kit treba osušiti do faze kada se može brusiti brusnim papirom. Mjesta na kojima su jaka naprezanja ili su izložena mehanički (poput pragova) tretiraju se armiranim kitom kojeg je lako prepoznati po zelenoj boji i koji je puno otporniji. No, vrijeme potrebno da se taj kit izbrusi čini ga tek povremenim lakirerskim alatom.

Špricanje u komori jedina je mogućnost da posao bude dobar, s time da komora mora biti dobro grijana, održavana, s redovno izmijenjenim filtrima i uvijek čista. Naime, zbog visokog strujanja vrućeg zraka odnosno isisavanja para, s poda komore podiže se prašina koja završava u laku. Upravo zato komore ispod rešetkastog poda imaju bazen sa stupcem vode od desetak centimetara u kojoj završava prašina.

Nakon izlaska iz komore auto je odmah suh na dodir. Današnji lakovi na vodenoj bazi i do šest mjeseci su meki kada ih noktom pritisnete, no to je sasvim normalno. Zanimljivo je i da se aluminijski kotači, odnosno njihova boja, također najnormalnije lakiraju i popravljaju ukoliko imaju ogrebotine ili oštećenja. Kromirane lajsne i ostali ukrasni dijelovi, nažalost, ne mogu se lakirati. Prosječno lakiranje jednog dijela u kvalitetnoj lakirnici može stajati oko 1000 kuna. Jasno, to je samo okvirna cijena, no možete biti sigurni da lakiranje tog istog dijela za 400 kuna ne može biti izvedeno na kvalitetan način, s kvalitetnim materijalima i zadovoljavajućim vizualnim rezultatom.