Kolumna

Mnogi su kupili rabljeni preko granice, ali rijetki su uspjeli pritom uštedjeti

Kupnja rabljenog preko granice prepuna je zamki, počevši od jezične barijere, nemogućnosti provjere auta kojeg kupujete, tumačenja carinskih propisa te procjene vrijednosti i naposljetku jamstva koje je najčešće siva zona - evo kako se jedan BMW 320d pretvorio u skupu avanturu

Branimir Tomurad |

Slatko li je snivati o nekom autu kojeg želiš već dugo, pa češljati kroz silne stranice stranih oglasnika i naići na pravu stvar. Ili barem ono što izgleda kao prava stvar. Prijatelj već godinu dana melje o BMW-u 320d, ponekad ga razumijem, a ponekad i ne, i onda on napokon nailazi na kapitalca: metalik plavi, 320d, BMW Individual s neobičnom smeđom kožom i krcat opremom. Naizgled fenomenalan, “samo” 175 km od Stuttgarta, u nekom popločenom i ne baš najbolje osvijetljenom, ali naizgled urednom autosalonu. Cijena prava sitnica, desetak tisuća kuna niža nego da se kupuje ovdje, što nije previše, ali on kaže da takvih auta kod nas nema baš puno i često. 

Svatko tko voli automobile zasigurno se bavio idejom da pronađe svoj idealni rabljeni auto. Europa je veliko tržište i na prvu djeluje kao eldorado. Primjerice, u Njemačkoj ima toliko rabljenih da je gotovo nemoguće ne zadovoljiti svoje želje i ukus. Doslovno se može izabrati boja, motor i oprema, kao kad kupuješ novi. Pa ipak, traženje i čitanje oglasa tek je prvi dio sage o novom starom automobilu, a tu se krije jako puno zamki. Svatko tko je samostalno odlučio napraviti unos susreo se s problemima zbog kojih je teško da bi se ponovno u to upustio ako nije prekaljeni profesionalac, pa tako i moj prijatelj uvjeren da je temeljito guglanje i raspitivanje dovoljno za dobru kupnju u Njemačkoj.

Njemačka je fokus svih, ogromna većina vozila stiže nam upravo od tamo. Nije problem otvoriti neki od siteova kao npr mobile.de ili autoscout24.de i ubrzo ćete naučiti neka pravila. Prvo je da su auti jeftiniji što ste dalje od velikih gradova i što više surfate po dalekim mjestima van glavnih prometnih pravaca kretanja. Važno je i napomenuti da su auti u planinskim područjima jeftiniji i redovno nagriženi korozijom po ovjesu ili su već zbog istog uzroka bili lakirani i popravljani čak limarski. Čak i oni stari tek pet do sedam godina. Drugo je da se ne može baš svima vjerovati jer, iako imaju čvrste i neumoljive zakone, u Njemačkoj su prilično opušteni i bez straha kada ih zove netko tko stiže izvan Njemačke. Istinitost kilometraže je dakle, upitna. Treće, iznenadili biste se koliko košta auto dovesti u Hrvatsku i što vas još sve čeka.

Pozabavimo li se prvom tezom sve je jasno. Ako auto nije udaljen do 50 km od glavnih prometnih pravaca ili središta velikih gradova, cijena mu je privlačnija. Ako ste mislili da to nije važno, razmislite ponovno. Dođete li na tu neku udaljenu lokaciju po svoj budući auto i uživo vidite da je puno gori nego na fotografijama i da je u lošijem stanju, bit ćete šokirani. Jasno, alternativni auto kojeg ste gledali kao “drugu opciju” nalazi se 200 km od vas ako imate sreće ili čak 500 km ako nemate, i to još u smjeru kontra od puta kući ako ste baš potpuni baksuz. Pogađate, upravo je to bila situacija s BMW-om 320d. bio je spretno snimljen, vjerojatno još mokar, a uživo se tužno stanje nije moglo skriti. Silni razmijenjeni mailovi s opisom i tvrdanjama da je auto u izvrsnom stanju na kraju je valjalo objesiti mačku o rep. Gospodin prodavač slijegao je ramenima ispričavajući se, ali šteta je učinjena. Do tog trenutka 300 eura već je otišlo u vjetar na gorivo, cestarinu, ručak i spoznaju da auto nije ni blizu tvrdnjama iz oglasa i mailova.

Srećom pa je prijatelj razgledao što još ima u krugu od 300 km, “za svaki slučaj” prije nego je krenuo u Njemačku. Ti auti nisu bili bajni, a i trebalo je voziti u skroz drugom smjeru. Bio je već i kraj dana, a rutinski odlazak u Njemačku začas se pretvori u kupus s einspritz kobasom za večeru i noćenje s doručkom. Rekao sam mu da u selima ide u gostionu najbližu crkvenom tornju, to uvijek pali jer je dobro i povoljno. Ali opet, izgorilo je još 200 eura dok su rekli keks. Bez odustajanja kreću dalje i nalaze “rezervni” BMW 320d, puno običniji i nešto skuplji. Odlazak u još jedno 70 km udaljeno mjesto na kraju je urodilo još jednim autom kojeg su pronašli guglajući usput, ali daleko je od prvotne želje jer je dobar, ali ne blizu željama. Piše i unfallfrei što je super. Prodaje se u ovlaštenom dileraju Land Rovera, netko ga je dao pod račun za novi auto. Stanje super, ali cijena jedva niža nego kod nas, a i isteklo je tvorničko jamstvo jer je godinu dana prestar. Drugi dan bliži se kraju, a to se čini kao najrazumnija opcija. Tješi se što auto ima sportska sjedala i zanimljiv set aluminijskih kotača. Naziva me na telefon i objašnjava kako mu se ovo moralo dogoditi da bi shvatio Dalmatince koji se iz Zagreba bez auta nikada ne vraćaju ako su pošli u kupnju pod svaku cijenu. Bio je previše iznerviran da bih mu u slušalicu ispalio “jesam ti rekao” i razgovor smo završili.

Prošlo je par dana i opet me bijesan nazvao, ovaj puta s carine. Auto su mu procijenili po Eurotaxu, jer iako je bio star četiri godine, vrijednost je visoka zbog male kilometraže i više razine opreme. “Zamisli, oni su nazvali zastupstvo i po broju šasije zaključili da su sjedala u mom autu bila uz doplatu od 4000 eura i digli mi vrijednost! Pa na kilometre, pa po cjeniku, jedno po jedno i puf! Ogulili su me!”

Svi se čudom čude, ali ako se time ne baviš računaj da ćeš školu platiti. Izgubljeno je puno vremena i živaca, dvije noći su provedene u Njemačkoj, oko 1000 eura na troškove puta bez luksuza i “wellnesa”. Ali BMW je tu. Doduše, ne baš u potpuno zaželjenoj varijanti, ali blizu toga. Nažalost, uštede nije bilo. Uračuna li se gubljenje vremena novac je zapravo - izgubljen. Možeš biti spretan i dobar u analiziranju i traženju, ali puno je tu stvari koje mogu poći krivo. “Nema veze, zadovoljan sam”, rekao je smirivši se uz posljednji gutljaj kave na kojoj mi je sve ovo prepričao. Aj super. Imaš jamstvo?

Muk.

 

Ilustracija: automobeel.com